fbpx

Nićifor Dučić, kaluđer, vojskovođa, arhimandrit, akademik, dobrotvor

Nićifor Dučić, kaluđer, vojskovođa, arhimandrit, akademik, dobrotvor

Istorija pamti vremena i ljudi to beleže, a kakvo je vreme, takva nam je i povesnica. Vremena, protekla, pa i ovovremena, teška su i preskrbna. Narod je učestvovao u tim zbivanjima i događajima, pamtio ih i prenosio u amanet generacijama koje dolaze. Umniji i učeniji ljudi su to beležili i tako postali ne samo hroničari tih događaja, već i istoričari.

Jedan od delatnika srpske povesnice jeste i Nićifor Dučić koji je rođen pre 170 godina u Lugu na Trebišnjici (Hercegovina), a preminuo pre 102 godine u Beogradu. On je samo jedan u nizu istoričara Srpske Crkve, jedan iz plejade obrazovanih i učenih srpskih monaha koji je istorijskoj nauci kod Srba odredio mesto. Školovao se i u Beogradu i na Sorboni.

Posle monašenja u Manastiru Duži, takođe u Hercegovini, Nićifor Dučić odlazi u Crnu Goru, pa u Beograd gde ubrzo postaje bibliotekar Narodne biblioteke i rizničar u Narodnom muzeju. To je početak njegovog naučnog, društveno-političkog napredovanja. Bio je i poslanik u Narodnoj skupštini tri godine, a više puta je bio biran za predsednika Srpskog Učenog Društva koje je pod njegovom upravom (1892) spojeno sa Srpskom akademijom. Bio je učesnik oslobodilačkih ratova u Hercegovini (1861), Crnoj Gori (1862) i Srbiji (1876-1878). Njegov naučni opus može se, na izvestan način, razlučiti u nekoliko celina:

Prvu celinu čine monografije srpskih svetinja: Hercegovački manastiri Tvrdoš, Duži i Žitomislić, zatim monografije O Manastiru Hilandaru i manastiru Svetih Arhanđela u Jerusalimu.

Drugu skupinu čine studije iz srednjevekovne istorije Srpske Crkve, uglavnom o hercegovačkim episkopijama, ali i istorija Srpske Crkve od prvih decenija 8. veka do naših dana (1894).

Treću skupinu radova ovog kaluđera i istoričara čine opisi srednjevekovnih rukopisa (Moračka Krmčija i Opis slovenskih rukopisa u Narodnojbiblioteci u Parizu).

Dakle, kada je reč o Arhimandritu Nićiforu Dučiću, može se sa pravom konstatovati da je reč o vrsnom istoričaru i predanom naučniku, školovanom bogoslovu i nadasve obrazovanom čoveku. Na izvestan način, on je utemeljio neke nove metodološke principe neophodne za izučavanje srpske kulturne, političke i crkvene prošlosti. To mnoštvo naučnih disciplina, a to je donekle bio i opus njegove naučne znatiželje, pruža na pravi način sliku o vremenu i događajima.

Posebno želim da ukažem na prilog sveukupnoj srpskoj istorijskoj nauci koji su dali sveštena lica iz okrilja Srpske Crkve, i to uglavnom oni crkveno-narodni poslenici koji uslovno pripadaju srpskom rasejanju, odnosno srpskoj dijaspori.

Episkop Nikodim Milaš, mada po obrazovanju i naučnom interesovanju pravnik, odnosno kanonista, napisao je i objavio u Novom Sadu 1901. godine knjigu PravoslavnaDalmacija, istorijski pregled koji je i danas osnovno polazište za hrišćansko-pravoslavnu prošlost na dalmatinskom priobalju. Ovo delo predstavlja uporedo istorijsku i duhovnu vertikalu Srba i Pravoslavlja na tim prostorima. Severnije, na prostorima Gornjokarlovačke Eparhije ili Varaždinskog generalata, srpsku crkveno-narodnu prošlost ispisuje prota Manojlo Grbić (Široka Kula 1844 – Karlovac 1899). Njegova trotomna studija Karlovačkovladičanstvo (1891-1893) predstavlja istorijski fundament za izučavanje srpske crkveno-narodne prošlosti u ovim oblastima. Ono što je takođe bitno jeste činjenica da je njegov rad uveliko zasnovan na probranoj literaturi i izvorima iz prve ruke. Ovaj predani istorik imao je veliko podršu od Gornjokarlovačkog Episkopa Teofana Živkovića, nadležnog dijecezana, i isto tako, veliku strukovnu podršku od tada vodećih istoričara Ilariona Ruvarca i Radoslava Lopašića.

Naslednik prote Grbića, kao istoričar i pomni istraživač crkveno-narodne prošlosti Srba na području Banije, Like i Korduna je prota Radeka Milan (1897-1982). Među brojnim njegovim radovima izdvaja se GornjaKrajinailiKarlovačkovladičanstvo (Zagreb 1975). Ovo delo, naizgled metodološki nesređeno, prepuno je izvornih saznanja zasnovanih na dugogodišnjem terenskom i istraživačkom radu prote Radeke.

Na prostorima Slavonije prošlost srpskog naroda i njegove Crkve istražuju takođe dvojica visokodostojnika Srpske Crkve: protojereji-stavrofori Radoslav Grujić i Dušan Kašić. Spomenica Pakračkovladičanstvo prote Radoslava Grujića je bukvar o Srpskoj Crkvi i srpskom življu u Slavoniji, a SrpskimanastiriuHrvatskojiSlavonijiiSrpskanaseljaicrkveuHrvatskojiSlavoniji je minuciozni rad zasnovan na dugogodišnjem parohijskom delanju, ali i obilasku brojnih crkava i manastira i proučavanju građe u tim svetinjama, kao i arhivskim fondovima od Zagreba do Osjeka, i od Pakraca do Slavonske Požege.

Tom imenoslovu crkvenih istoričara iz redova jerarhije Srpske Pravoslavne Crkve na tlu srpske dijaspore treba pridodati i protu Stevana Mihaldžića (1861-1941). Njegova Baranja, odnajstarijihvremenadodanas, objavljena je na francuskom (1919) i srpskom. Ovo kapitalno delo bilo je osnovna građa, odnosno presudni dokument na mirovnoj konferenciji 1919. godine u Parizu.

Ovde navedenih nekoliko crkvenih lica, pisaca crkveno-narodnih povesnica, jasno svedoče koju i koliku su ulogu, ali i odgovornost, imali srpski sveštenici na tim prostorima i to je samo polazište u osvetljavanju jednog perioda naše istorije. Drugo, radi se o izuzetnim naučnim studijama, a u prilog tome svedoči i činjenica da su sva dela pomenutih autora, episkopa Nikoda Milaša, prota: Manojla Grbića, Milana Radeke, Radoslava Grujića, Dušana Kašića i Stevana Mihaldžića, doživela i druga i treća izdanja, čak u naše vreme. Ona su i danas naučna baza za istraživanje i pručavanje života i rada, ali isto tako i stradanja i vaskrsavanja Srpske Pravoslavne Crkve i njenih vernika na tim istorijskim srpskim stradalnim prostorima.

Veliki naučni doprinos toj svetoj Istini priložio je i Arhimandrit Nićifor Dučić, ali i mladi monah Ignjatije (Marković), koji je ovo delo priredio za objavljivanje i sačinio zapažen uvodni tekst. Dakle, neka se svetla i sveta istorijska nit ne prekine; neka crnorizac Ignjatije, u duhu te svetle tradicije nastavi tamo gde je posustao Arhimandrit Nićifor Dučić.
Srećno mu i blagosloveno bilo!


Autor: Mr Slobodan Mileusnić,
direktor Muzeja Srpske Pravoslavne Crkve

Podeli ovu vest

01/04/2022 0 comment

Dva su velika praznika u ovogodišnjem aprilu, koja spadaju među dvanaest Gospodnjih praznika i među petnaest velikih praznika: Blagovesti i Cveti, a posle njih, koji slovi kao praznik nad praznicima, jer je za hrišćansku crkvu svečanost bez premca - Uskrs. Uz ove praznike postoji niz lepih običaja, a po živopisnosti se izdvajaju obredne devojačke ...

25/03/2024 0 comment

Zeleni venac, koji je zauzimao prostor od Brankove, Lomine, Reljine,Prizrenske i Sremske ulice, bio je nekada prostrana ustajala duboka bara, kao ...

23/03/2024 0 comment

 Dobroseličku bogomolju pravio majstor Mitar pre 203 godine Kad se magistralom prođu Vodice na Zlatiboru, kod Borove glave valja skrenuti ...

05/03/2024 0 comment

Slika Paje Jovanovića "Odmor bašibozuka", nedavno kupljena na aukciji londonskog "Sotbija", od danas je, i biće tokom marta, izložena u Konaku ...

23/03/2024 0 comment

 Povodom manifestacije „Dani kraljice Jelene“ koja će se održati od 1. do 9. juna ove godine, juče je organizovana akcija sadnje jorgovana od ...

O Portalu

Portal koji promoviše Srbiju i njene vrednosti. Sve na jednom mestu, priča o Srbiji koju volimo, njenoj tradiciji, lepotama, ljudima i događajima.

Najnovije vesti