fbpx

Srpski etnički identitet - narodna nošnja

Srpski etnički identitet - narodna nošnja

Među tvorevinama tradicionalne kulture srpskog naroda – po ulozi u svakodnevnom životu i značenju etničkog identiteta, kao i po likovnim i estetskim vrednostima – jedno od najznačajnijih mesta pripada narodnim nošnjama. Poznate su mahom na osnovu sačuvanih odevnih celina iz 19. i prvih desetina 20. veka, koje se odlikuju velikom raznovrsnošću oblika i ukrasa. Ta raznovrsnost i bogatstvo zastupljeni su i u ženskim i u muškim nošnjama. Svaku oblast karakterisala je posebna nošnja. Po načinu odevanja prepoznavalo se ne samo odakle je ko, nego naročito u mešovitim etničkim sredinama, i kojoj etničkoj odnosno nacionalnoj zajednici pripada. U svom istorijskom razvoju raznovrsne narodne nošnje, kao samosvojne tvorevine, s mnogostrukim značenjima u životu naroda, bile su izložene i mnogim uticajima. Stoga su u njima, osim obeležja vremena u kome su rukotvorene i nošene, sadržani i drugi odevni elementi iz proteklih vremena.

Najčešći delovi narodne nošnje kod Srba bili su: prsluk, gunj, fermen, anterija, zubun, dolaktenik, tkanica, čakšire, dolama, dizluk, ječerma, džemadan, mintane, jelek, džube, fistan, šalvare i opanci.

U velikoj raznovrsnosti odevnih oblika, osim posebnih oblika nošnji od jedne do druge seoske sredine, uočavaju se i izrazite razlike u odevanju između gradskog i seoskog stanovništva. Građanska odeća na većem delu srpskog etničkog prostora razvijala se pod tursko-orijentalnim, a docnije, kao u gradovima panonskog podneblja i jadranskog primorja, prvenstveno pod evropskim uticajima. Građanska nošnja balkansko-orijentalnog stila, izrađena od skupocenih tkanina i sa bogatim zlatnim i srebrnim vezom, bila je visokokvalitetne zanatske izrade. Seoske nošnje, naprotiv, sve do početka 20. veka, i u materijalima i u oblikovanju, bile su pretežno proizvod domaće kućne i seoske radinosti. Rukotvorile su ih žene, s tim što su poneke delove radile i seoske zanatlije. Iskustvo i tradiciju prenosili su stariji na mlađe, s kolena na koleno.

Već prvi pogled na raznovrsne seoske nošnje otkriva određene posebnosti u spajanju funkcionalnih, likovnih i estetskih osobina odeće na širim prostorima. Isti ili sličan način privređivanja, uslovljen geografskom sredinom, zatim istorijski, društveni i kulturni razvoj uticali su na stvaranje određenih odevnih sadržaja u okviru većih kulturno-geografskih područja, kao što su dinarsko, primorsko, centralnobalkansko i panonsko. U svakom području s obzirom na materijal za izradu i ukrašavanje odeće koji je sredina pružala, zatim na krojne oblike i način ukrašavanja, kao i na odevnu tradiciju i kulturne slojeve, karakterističan je osnovni tip nošnje, koji se javlja u mnogim odevnim i ukrasnim varijantama.

Nošnje dinarskog planinskog područja zahvataju predele Srpske krajine – Kordun, Liku i severnu Dalmaciju, zatim veliki deo Bosne i Hercegovine, kontinentalne predele Crne Gore i jugozapadne krajeve Srbije. Utom prostranom planinskom području stočarstvo, odnosno ovčarstvo, bilo je osnovna grana privređivanja, kome je bio prilagođen čitav način življenja. Narodne nošnje bile su pretežno izrađene od vune. Posle tkanja vunena domaća tkanina nošena je u specijalne stupe, „valjavice“, kojih je nekada bilo mnogo na manjim rekama. Ta dorađena tkanina, tj. sukno, u nekim krajevima bila je prirodno bele i smeđe boje, a u drugim predelima bojena je u crnu, tamnomodru, ili crvenu boju. Pored mnogih delova odeće od domaćih vunenih tkanina i sukna, u čijoj se strogoj formi naziru tragovi starobalkanske ali i tursko-orijentalne odevne kulture, osnovu i ženske i muške odeće činila je konopljana ili lanena košulja u obliku tunike s rukavima, obilno ukrašena vunenim vezom.

U ženskoj odeći su preko dugačke košulje neizostavni delovi bili tkani vuneni pojas i pregača, skladno komponovanih motiva i boja. Od suknenih haljetaka najrašireniji je bio „zubun“, „sadak“ ili „koret“ – vrsta dugačkog prsluka, kao i haljina s rukavima, ukrašeni vezom i aplikacijama čohe u boji. Glavu devojke krasila je crvena kapa, preko koje su udate žene polagale maramu pres loženu na razne načine. U muškoj nošnji karakteristične su uzane čakšire, a u nekim regijama prostrani „pelengiri“ sa širim nogavicama, veoma stari delovi nošnje. Uz njih su nošeni prsluci sa ravnim i preklopljenim polama (gunjić, zubun, ječerma, džemadan) i kraći kaputi s rukavima (gunj, gunja, koporan, aljina). Obavezan je bio tkani pojas raznih boja, a na glavi plitka crvena kapa, oko koje je u mnogim krajevima zimi omotavan vuneni šal.

Ukrasi, bogato primenjeni na muškim, a osobito na ženskim nošnjama, odlikuju se izvanrednim skaldom ornamenata i kolorita. Iznijansiranoj skladnosti umnogome je doprinosila prefinjena obojenost građe za tkanine i ukrase postignuta tradicionalnim postupkom bojenja biljnim bojama. U ornamentici polihromnog obilnog veza i u aplikacijama čohe i drugih ukrasa, koji prekrivaju gotovo sve vidljive površine haljetaka, jednako i u tkanju, preovlađuju geometrijski i geometrizovani vegetabilni motivi. U ostvarivanju dekorativnih i estetskih vrednosti vunene dinarske odeće značajnu ulogu imao je raznovrstan srebrni nakit, koji je još više pojačava njenu tešku i monumentalnu celokupnu formu. Jedan od najistaknutijih oblika bile su muške „toke“ za grudi, sastavljene iz više srebrnih ploča ili pucadi, često pozlaćenih. Bile su simbol junaštva i uz njih je nošeno oružje visokokvalitetne zanatske izrade, zadenuto u pregrade širokog kožnog pojasa.

Ženska odeća je – pored dugačke košulje – neizostavno uključivala tkani vuneni pojas i pregaču, sa lepo komponovanim motivima i bojama. Srpske domaćice su nosile dugačke prsluke, kao i haljetke ili haljine – obavezno sa dugim rukavima. Mušku nošnju su karakterisale uzane pantalone – čakšire ili, ponegde, prostrani pelengiri – pantalone sa širokim nešto kraćim nogavicama. Tkanica – tkani pojas raznih boja – bio je obavezan i kod srpskih domaćina. Svaki kraj je imao svoj karakterističan kroj jeleka, koji se razlikovao po šarama, vezu, obliku, materijalu i ostalim detaljima. Jelek, muški i ženski, nosio se oko grudi, a obično je bio od pliša, sukna ili čoje, sa raznim vezovima i ukrasima – gajtanima, koji su ukazivali i na imućnost porodice.

deca u nosnji naslovna

Nošnje primorskog jadranskog područja u odnosu na veliku rasprostranjenost dinarskih nošnji zauzimaju znatno manji prostor. Usko priobalno područje Crnogorskog primorja i Bokokotorskog zaliva razvijalo se u mediteranskim privrednim i kulturnim uslovima, održavajući stalne veze s planinskim zaleđem. Stoga se u nošnjama, pored mediteranskih tragova i primesa građanske evropske odeće, susreću i elementi dinarskih nošnji planinskog zaleđa.

Za izradu odeće korišćena su domaća platna od lana, konoplje i pamuka, kao i vunene tkanine poput sukna i raše. Osim domaćih materijala, upotrebljavale su se, naročito za svečanu odeću, i tkanine fabričke izrade, kao što su čoha, velur, brokat, svila. Pored skupocenih tkanina, u vreme razvijenog pomorstva, osobito tokom 18. i 19. veka, pomorci su članovima svojih porodica donosili razne dragocenosti i modne detalje – suncobrane, lepeze i dr. Osim veza u boji i gajtanskih našivaka, česti su bili beli bez i čipka suptilne izrade. Zlatni i srebrni nakit, proizvod čuvenih zlatarskih radionica, upotpunjavao je finu jednostavnost primorskih nošnji, u čijem je vizuelnom izrazu osnovnih odevnih predmeta kolorit bio ostvaren u dve-tri osnovne boje, ponekad i u višebojnoj kombinaciji.

U ženskoj odeći karakteristična je gornja haljina u vidu dugačke suknje, složene u nabore, za koju je prišivan prslučić. Pojedine varijante razlikovale su se u vrsti i boji tkanine, a analogno tome i u nazivu. Preko košulje sa čipkanim umecima i suknje – „sarže“, „raše“, „kamižota“, opasivan je vuneni ili svileni pojas, a s prednje strane dodavana je pregača. Od gornjih haljetaka nošeni su prsluci i kaputići. Glava je povezivana maramom, a ponegde se nosila i plitka kapa. I u muškoj odeći kapa je plićeg oboda, od čohe je, spolja presvučena svilom. Ostali delovi nošnje su košulja s ukrasnim umecima, široke nabrane gaće, pojas, prsluk „ječerma“ i kaput dugačkih rukava. Značajan ukras čine aplikacije gajtana, a oko pojasa kožni „ćemer“ s pregradama, u koji su zaticane po dve kubure ili ledenice, izrađene u domaćim puškarskim radionicama. U primorskim oazama dinarskog ruha zapaža se prilagođavanje odevnih odlika planinskog zaleđa pitomini primorskog podneblja.

Nošnje centralnobalkanskog područja, osim u južnim i središnjim delovima Srbije, s komunikacijskim jezgrom Moravske doline, rasprostiru se i u kosovsko-metohijskoj oblasti i u predelima Raške. Na ovom širokom prostoru smenjuju se nizijski i brdoviti predeli, a nošnje predstavljaju spoj zemljoradničkih i stočarskih elemenata, s očuvanim tragovima grčke, starobalkanske vizantijske, srpske srednjovekovne i tursko-orijentalne odevne kulture.

Anterija je vrsta starinske haljine dugačke do nogu, sa dubokim izrezom na grudima i sa sa dugim, spreda otvorenim rukavima. Izgled ove haljine od struka naniže je zvonastog oblika. Izrađivala se od raznih materijala – pamuka, svile, somota i brokata – a zlatni vez na svili ili somotu se smatrao raskošnim. Majstori koji su proizvodili anterije zvali su se terzije.

U mnoštvu varijanata osnovnog odevnog tipa, s naročitom raznovrsnošću u ženskom odelu, kod muškaraca su bili karakteristični sukneni beli a zatim i smeđi haljeci. Specifičan ukras bile su aplikacije od crnog ili od tamno-modrog vunenog gajtana. U ženskim nošnjama, s brojnim osobinama izdužene vizuelne forme, zapaža se izuzetno bogatstvo oblika, tkanina, veza, aplikacija raznih ukrasa, kao i upotreba crvene boje u kombinaciji s drugim bojama, kao i zlatnim i srebrnim nitima, doprinosila je velikoj živopisnosti ovog tekstila. Osnovni deo odeće bila je košulja, pravo krojena, s veoma bogatim vezom na rukavima, grudima i uz donju ivicu. Vez je rađen vunenim, pamučnim i srmenim koncem na kudeljnoj, lanenoj ili pamučnoj osnovi. Drugi karakterističan deo odeće bila je vunena ili pamučna suknja otvorena celom dužinom, koja se od jednog do drugog kraja razlikovala po dužini, ukrasu, koloritu i nazivu.

Tkanica je bila vrsta pojasa koja se dobijala tkanjem, obično od vune, sa raznim ukrasima i detaljima u boji. U Crnoj Gori pojas se nazivao «kanica», a muškarci su ispod njega imali kožni pojas silav, namenjen nošenju oružja.

Elegantne kosovske jednobojne „bojče“ sa suptilnim vezom, kao i fina raznobojnost „futa“, „bokča“ i „zaprega“ iz drugih krajeva, s prugastim i sitno geometrijskim šarama dobijenim tkanjem, veoma su skladno pristajale uz belinu izvezenih dugačkih platnenih košulja. I svi drugi delovi, a naročito „zubun“ dugačak sukneni prsluk s izvezenim cvetovima, po likovnoj izražajnosti predstavljaju izuzetne domete narodnog rukotvorenja. Ovim osobinama treba dodati i naročitu opremu glave kod žena, s dodavanjem umetaka u kosu i pokrivanjem ornamentima i ponekim krojnim osobinama, i u raznovrsnom nakitu – naušnicama, ukošnjacima, počelicama, nagrudnjacima, prstenju, uočavaju se odblesci srpskog srednjovekovnog kostima i nakita.

Opanci

Opanci su laka seoska obuća od kože. Vezuju se oko stopala kaiševima ili oputom (tanjim kožnim trakama). Koriste se širom Balkanskog poluostrva u raznim oblicima, detaljima i bojama. Opanak je tradicionalna srpska obuća i jedan od nacionalnih simbola.

Postoje presni opanci, koji se u kućnoj radinosti izrađuju od neuštavljene kože, kao i građeni opanci, sa đonom od uštavljene kože, licem i vrhom, koji se proizvode u opančarskim i obućarskim radionicama širom Srbije. Presne opanke uglavnom je nosilo stočarsko stanovništvo u planinskim predelima dinarske i centralnobalkanske oblasti. Sredinom XIX veka grad Užice je bio centar proizvodnje naročitog tipa opanaka od poluštavljene goveđe kože, tzv. crvenaša. Od tog doba obućari u Srbiji izrađuju građene opanke, koji su u prvo vreme bili obuća za svečane prilike.

Počev od XIX veka u Srbiji su počeli da se proizvode posebni građeni opanci sa prednjim delom lako povijenim na gore. Takvim opancima narod je dao prepoznatljivi naziv šiljkani. Posle Drugog svetskog rata u Srbiji je nastala nova tehnika izrade opanaka od starih izlizanih guma. Takvi opanci u narodu se nazivaju piroćanci zbog toga što je Pirot u HH veku bio središte industrije gume, pa se tamo proizvodila i najveća količina ove popularne obuće.

opanci 1

Podeli ovu vest

27/05/2015 0 comment

Nagrada "Kristalna koala" za najgledaniji film na 14. Festivalu srpskog filma u Australiji pripala je ostvarenju "Ničije dete", reditelja Vuka Ršumovića. Ambasadorka Australije Džulija Fini uručiće sutra u Filmskom centru Srbije nagradu Ršumoviću u ime Srpskog filmskog festivala iz Australije, najavljeno je iz ambasade. Festival srpskog ...

25/03/2024 0 comment

Zeleni venac, koji je zauzimao prostor od Brankove, Lomine, Reljine,Prizrenske i Sremske ulice, bio je nekada prostrana ustajala duboka bara, kao ...

23/03/2024 0 comment

 Dobroseličku bogomolju pravio majstor Mitar pre 203 godine Kad se magistralom prođu Vodice na Zlatiboru, kod Borove glave valja skrenuti ...

05/03/2024 0 comment

Slika Paje Jovanovića "Odmor bašibozuka", nedavno kupljena na aukciji londonskog "Sotbija", od danas je, i biće tokom marta, izložena u Konaku ...

23/03/2024 0 comment

 Povodom manifestacije „Dani kraljice Jelene“ koja će se održati od 1. do 9. juna ove godine, juče je organizovana akcija sadnje jorgovana od ...

O Portalu

Portal koji promoviše Srbiju i njene vrednosti. Sve na jednom mestu, priča o Srbiji koju volimo, njenoj tradiciji, lepotama, ljudima i događajima.

Najnovije vesti