fbpx

Jedan Čovek i jedan rat – poezija Dušana Vasiljeva

Jedan Čovek i jedan rat – poezija Dušana Vasiljeva

Pesnik Dušan Vasiljev jako mlad spoznaje okrutnosti rata. Kao osamnaestogodišnjak bori se na italijanskom frontu, a iz rata se vraća bolestan, iznemogao, razočaran. Njegova poezija nam osvetljuje posledice rata iz lične perspektive i daje sliku duhovne klime toga perioda. U pesmi „Čovek peva posle rata" lirski subjekt ostaje nemoćan pred grozotama posleratne stvarnosti. Povratnik zatiče osramoćenu i napaćenu porodicu. Gnuša se nemoralu koji je zavladao svetom, ali nema snage da mu se suprotstavi. Rat mu oduzima volju i on postaje nemo posmatrač života. Preispitivanje smisla ratovanja postaje povratnikova stvarnost.

„Ja sam se smejao u krvi do kolena
I nisam pitao: Zašto?"

Lirski subjekt izražava gnušanje prema sebi kao ratniku (krv i stradanje postaju realnost na koju je naviknut). Rat oduzima čoveku sposobnost slobodnog mišljenja i delanja i ono najdragocenije – ljudskost.

„Oh ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!"

Lirski subjekt sada ne traži ništa. Čezne za duhovnim mirom i čistotom. Rosa, vazduh i mleko simbolizuju nešto nežno, neuprljano.

U pesmi „Plač matere čovekove" Vasiljev sa ličnog plana prelazi na univerzalni: tuga majke koja ja rasplela svoju sedu kosu zbog gubitka sina postaje simbol svih majki. Majka Čovekova gnevno odbacuje sve idole i Boga. Čoveka vidi kao roba koji je prepušten na milost i nemilost nečemu nevidljivom.

Oh kad čovek nije Čovek,
Već rob Nekog, koga nema,
Od koga sam do juče milost iskala;
oh, kada je čovek gori nego crv, -
neka se raspe po zemlji anatema,
i neka se prolije sva crvena krv!..."

Život posle smrti i vaskrsnuće sačuvani su samo za sina Božijeg. Majka se sinu obraća sa „rođeni mrtvi sine", jer je čovek rođenjem predodređen na stradanje i patnju. Vasiljev ističe čovekov značaj, tj. značaj čovekove volje. Treba graditi hramove posvećene čoveku. U trenucima optimizma Vasiljev svu nadu polaže u ljude ali ipak njegovo ratno iskustvo uvek prevlada te se vraća stavu da su ljudi jedino ujedinjeni istom patnjom.
U pesmi „Žice" lirski subjekt da su posledice rata nepovratne. Čovek je trajno izgubio svoju plemenitost. Poraz i rezigniranost lirskog subjekta se dodatno pojačavaju figurama ponavljanja.

Ljudi su u nama duboko, duboko skriveni,
i ne mogu,
ne mogu,
ne mogu da se vrate..."

Autor: Jovana Đurišić

Podeli ovu vest

29/10/2021 0 comment

Organizacija Art Exchange Inc. poziva fotografe širom sveta da se do 30. decembra 2021. godine prijave za učešće na međunarodnom foto konkursu ,,Nasleđe od kamena i neba - svetska kulturna baština Srbije".  Zainteresovani fotografi iz celog sveta mogu poslati fotografije na kojima je prikazana kulturna baština Srbije koju je označila ...

25/03/2024 0 comment

Zeleni venac, koji je zauzimao prostor od Brankove, Lomine, Reljine,Prizrenske i Sremske ulice, bio je nekada prostrana ustajala duboka bara, kao ...

23/03/2024 0 comment

 Dobroseličku bogomolju pravio majstor Mitar pre 203 godine Kad se magistralom prođu Vodice na Zlatiboru, kod Borove glave valja skrenuti ...

05/03/2024 0 comment

Slika Paje Jovanovića "Odmor bašibozuka", nedavno kupljena na aukciji londonskog "Sotbija", od danas je, i biće tokom marta, izložena u Konaku ...

23/03/2024 0 comment

 Povodom manifestacije „Dani kraljice Jelene“ koja će se održati od 1. do 9. juna ove godine, juče je organizovana akcija sadnje jorgovana od ...

O Portalu

Portal koji promoviše Srbiju i njene vrednosti. Sve na jednom mestu, priča o Srbiji koju volimo, njenoj tradiciji, lepotama, ljudima i događajima.

Najnovije vesti