U carskom gradu Kotoru često se organizuju predavanja i naučni skupovi, organizuju se izložbe, objavljuju se naučni radovi o Boki iz vremena od pre i posle srpske vladavine. Period srpske vladavine se nepošteno zaobilazi i prećutkuje sa ciljem da se sa proticanjem vremena potopi u dubine zaborava. Nije teško pogoditi čija je to dugoročna politika, ali je teško shvatiti što takvu politiku slepo slijede i oni koji su dužni ili plaćeni da mladim generacijama objektivno prenose istinu.

Veliko Dušanovo carstvo nije moglo nastati odjednom i iz ničega. To važi i za nemanjićku državu koja je prethodila carstvu. Ne postoji ono što nastaje iz ničega. Sve mora imati svoj zametak, klicu, embrion, početak iz čega izniče, razvija se i nadgrađuje. To jednako važi za biološke organizme i društvene sisteme, kao za građevine, gradove i države. Zametak izniče i razvija se tamo gdje ima pogodne uslove, odgovarajuću klimu, ne samo meteorološku nego i društvenu i duhovnu. Složena i, za ondašnje prilike, glomazna konstrukcija Dušanovog carstva stvarana je puna četiri stoljeća, od utemeljenja - u Grblju!" Da, upravo u Grblju! Nije ni šala, ni greška, iako to može izgledati neozbiljno, izazvati podsmjeh, a može biti i šokantno onima koji ovo prvi put sada čuju.

Između Budve i Prevlake

U ono daleko doba, neodvojivi od Grblja krilni obuhvati bili su Budva sa Paštrovićima na Istoku, i Prevlačko Svetilište sa Luštičkim poluostrvom na Zapadu. Grbalj je bio u središtu. Proširivanje je išlo dalje, prvo duž obala južno i sjeverozapadno pa prema unutrašnjosti.

U novije vrijeme, oslobođena ideoloških stega, naglo se umnožava naučna literatura o starosti Srba.

Ma kolika da je starost Srba, dok su oni bili nomadski narod nije im bila potrebna ni država, niti su znali za državne granice. Griješe autori koji govore o državama i kraljevstvima tih starih nomadskih naroda. To su bila plemena i savezi plemena. Kako su Srbi bili i ratnički narod, "posjedi" su im bili tamo gdje su se privremeno nalazili. Kada su se počeli baviti zemljoradnjom (prije mnogih drugih naroda) Srbi su imali svoje posjede, ali ne i druge osnovne atribute države. Nisu im bile čvrstvo definisane granice, zakoni i sve što čini državno uređenje. Vladari nisu imali stalne prestonice i utvrđene dvorce. To važi i za Vlastimira, Mutimira i Časlava. Profesor Risto Kovijanić je u "Kotorskim medaljonima" (1976.g.) zabilježio da za vrijeme Časlava Klonimirovića u H v. (dakle prije Nemanjića) Kotor pripada srpskoj državi. Naravno, Kovijanić nije mogao misliti samo na Kotor. Što je sa Grbljem i ostalom važnom okolinom Kotora?

Prva država

Stari istoričari, uključujući Srbima nenaklonjenog Porfirogenita, imali su u vidu četiri skupine Srba. Među njima, najveći značaj u svakoj prilici pridavan je Južnim ili Primorskim Srbima. O njima se i najviše znalo zbog čestih dodira sa mediteranskim narodima, od kojih su poprimali razne kulturne uticaje. Čuveni francuski putopisac i znalac Pjer Marž, opisujući (1912. g.) Crnu Goru, zabilježio je da su Srbi baš tu osnovali svoju prvu državu i od nje se širili prema unutrašnjosti Balkana. Pa zaključuje: Ova mala zemlja bijaše jezgro velikog Srpskog carstva u srednjem vijeku... Stara Srbija se može uporediti sa voćem čije jezgro činjaše Crna Gora. Uz to moramo imati u vidu da je naziv "Crna Gora" potekao od planinskog masiva poviše Kotora i Grblja.

Rumunski istoričar svjetskog glasa Nikola Jorga objavio je zapaženu studiju (1922. g.) u kojoj je konstatovao: Organizacija Srpska počela je od strane Jadranskog mora, u Duklji, influencirana u svim odnosima života la-tinskog Zapada, ona se fiksirala i najzad konsolidovala u unutrašnjem predjelu Raške.

Nepobitno grbaljsko poreklo
cara Lazara Grbljanovića

Nešto je moralo biti i jezgro Duklje. U malo kasnijoj studiji (1924. g.) Jorga je precizniji: Iz Kotora je formirano prvo kraljevstvo Srba... Uzet je samo jedan detalj iz ove studije čija cjelina pokazuje da Jorga nije pod Kotorom podrazumijevao samo tadašnje malo naselje nego i okolinu. Zna se da je u njoj najzna-čajniji bio Grbalj. Zbog prostranstva, prirodnog bogatstva i ljudskog (vojnog) potencijala, pitoma i plodna Župa sa lukama na otvorenom moru, bila je važnija od jednog zabačenog emporija. Župa je sinonim za Grbalj (po narodnoj pjesmi Srbalj). Za srpske velmože Jorga kaže: Novi naziv župana, starešina župa, kako izgleda, došavši sa Jadrana... zamijenio je naziv vojvoda.

Prevlačko svetilište duhovni centar

Prvi srpski vladar koji je uspostavio stalnu prestonicu sa utvrđenjem bio je Hromil Leget, sin Krešimirov. Za mjesto stolovanja odabrao je Prevlačko Svetilište u središtu njegovih posjeda. Ti posjedi, osim uže prevlačke okoline sa Luštičkim poluostrvom i Grbljem, obuhvatali su i Budvu sa Paštrovićima i zaleđem. Zatim Risan sa Krivošijama, Dračevicu (šire područje današnjeg Herceg-Novog), Travuniju (južna Hercegovina sa Konavlima) do Dubrovnika i još neke Dukljanske oblasti. Leget je na Prevlačkom Svetilištu podigao (980. g.) dvorac i tvrđavu (kaštel) gdje je sa svojom suprugom Lovicom ostao do smrti. Na Prevlačkom Svetilištu oboje su i sahranjeni.

Dakle, na Prevlačkom Svetilištu je bila prva srpska prestonica i duhovni centar, pa su mu otud epiteti: prvo, slavno, sveto. I Legetovim posjedima u središtu je bio Grbalj. Ipak ni ovi posjedi još nisu imali sve atribute države.

Poslije Legetove smrti, sinovi su mu vladali njegovim ponovo razdijeljenim posjedima. Bili su u stalnim međusobnim sukobima dok se nije pojavio knez Dragomir (ili Dragimir) sin Hvalimirov. On je bio stric legendarnog srpskog vladara Jovana Vladimira, sina Pretrislava Hvalimirovog. Srpski pokret potiče i tad iz Zete, gdje je državna samosvijest srpskoga naroda najdublje ostala. Ovdje je tada vladala ona porodica kojoj je sveti Vladimir nekoć pripadao. Ovo nije napisao Srbin, ni stranac srbofil, nego rimokatolički fratar i, na Zapadu mnogo hvaljeni, istoričar Franjo Rački.

Knez Dragomir je težio da objedini srpska područja i stvori kraljevstvo Srba. Rado je prihvaćen od srpskog stanovništva u okolini Kotora, pa je bez smetnji došao iz Travunije preko Luštičkog poluostrva i ulogorio se na Brdištima (naziv sela na prilazu Prevlačkom Svetilištu). Vizantijska vlastela emporije Dekatera nije blagonaklono gledala na namjere Dragomira, ali nije imala moći da mu se suprotstavi, pored ostalog i zato što je stanovništvo okoline Kotora podržavalo Dragomira.

Uz obećanje da će dobrovoljno prihvatiti Dragomira za svog vladara i u slavlje tog događaja, kotorska vlastela je priredila bogatu gozbu na ostrvu Svetog Gavrila neposredno uz Prevlačko Svetilište kojem je i to ostrvo pripadalo. Ne sluteći prevaru, Dragomir je došao na gozbu sa bremenitom ženom, dvije maloljetne kćeri i malobrojnom pratnjom. Kako je knez Dragomir ubijen u hramu Svetog Gavrila, detaljnije je opisano na drugom mjestu (V.K. "Primorske legende").

Ubistvo kneza Dragomira

Uglavnom, knez Dragomir je mučki ubijen 1018. g. na proslavi svetkovine Sabora arhangela Gavrila. u nastalom metežu Dragomirova porodica je našla spas u gustoj vegetaciji, zatim prihvat i pomoć stanovnika iz okoline, najverovatnije Grbljana. Malo kasnije iste godine rodilo se Dragomirovo posmrče, kršteno imenom Vojislav (pominje se i kao Dobroslav). Po "Barskom rodoslovu" (pisanom 1666. g.) Vojislav je odgajan prvo u Bosni, pa u Dubrovniku. Ono u "Bosni" umjesto u "Boki", morala je biti prepisivačka greška, a srpskog originala nema. Primorski Srbi tada još nisu bili u tako tijesnim odnosima i pogodnim vezama sa Bosnom, da bi malog Vojislava tamo nosili na odgajanje. I zašto bi to radili pa vratili u Dubrovnik na domaku Boke i da bi od Boke počinjao svoje oslobodilačke aktivnosti?

Dileme o tome da li je mogla biti prepisivačka greška Bosna ili Boka, s obzirom na njihove nazive početkom DžI stoljeća, razrješava druga polovina XVII stoljeća kada je pi-san "Barski rodoslov". Ma gdje da je stasavao, Vojislav je stekao izvrsno vojničko i srpsko patriotsko vaspitanje kao da je rođeni Grbljanin, iako je po rođenju Krtoljanin (Oba arhangelska ostrva, Svetog Mihaila i Svetog Gavrila, kao i njihova uža okolina, pripadaju Krtolima). Od mladih dana Vojislav je dizao bune i 1036. g. pao u vizantijsko ropstvo. Uspio je pobjeći i predvoditi velike vitke 1040. i 1042. po nekim izvorima i 1043. godine.

Vrhunski poznavalac i pisac istoriografije Boke, Josip Đe-lić, osloncem ne samo na Dukljanina nego i na Di Kanža, Rafaelija i Šlica, napisao je: Vizantijska vojska se još jednom sukobi sa srpskom falagnom nedaleko od Kotora, ali to je bilo posljednji put. Pobjeda koju su Srbi izvojevali, slavna u analima toga doba, baci prvu svjetlost o valjanosti srpske nacije. Toga dana dostojna pamćenja nađoše smrt 40 hiljada Vizantinaca, među njima sedam vojskovođa.

Tu je poginuo i proslavljeni zapovjednik vizantijske vojske Kurzimije sa nadimkom "Nepobjedivi". Potrebno je imati u vidu da je Vizantija tada bila velika svjetska sila, i jedna od najvećih evropskih sila. Vojislav je ovu blistavu pobjedu Primorskih Srba izvojevao uz neznatne vlastite gubitke, glavnom udarnom snagom Grbljanima i njihovim susjedima: s jedne strane današnji Paštrovići Pobori, Maine, Brajići, Crmničani, Zećani, a, sa druge strane, stanovnici okoline

Prevlačkog Svetilišta i Zapadne Boke sa Travunijom. I u toj grupaciji Grbalj je u središtu.

Od Drima do Neretve

Iz ostalih srpskih krajeva, neki od kneževa su bili daleko, drugi potkupljeni ili na drugi način onemogućeni da se pridruže Vojislavu. Tako je on sa malim, ali valjanim, snagama postigao veličanstven podvig. Osvetio je oca i znatno doprinio ostvarenju očevih namjera. Vladajući 25 godina učvrstio je posjede od Drima do Neretve i duboko u zaleđu. Prvi je poneo nadimak slave "Stefan", koji su kasnije preuzeli mnogi srpski vladari. Gdje je bila njegova prestonica, istoriografija nije precizirala. Svakako je morala biti negdje u Primorju. Najbolji uslovi su bili na Prevlačkom Svetilištu, gdje je uostalom još od ranije bila prestonica srpskih vladara.

Vojislav je imao sina Mihaila. Gdje je on rođen? Ni to istoriografija nije precizirala. Pripadao je Primorskim Srbima, pa je morao biti rođen u tadašnjoj prestonici Primorskih Srba. Mihailo Vojislavljević uspio je srediti odnose sa Vizantijom, oženio se iz carske kuće i počašćen je visokim dostojanstvom protospatara (carski vrhovni zapovjednik). Njegovo sjedište je istoriografija precizirala: "Dekater-Praprata". Nije potpuno jasno gdje je Praprata, ali se zna da je Dekater današnji Kotor. Mihaila su 1072. g. zamolili Bugari da ih prihvati kao svoje podanike, a vladao je i Makedonijom.

Lukavstvo i pravo jačeg

Mihailo je 1078. g. postao prvi legalno krunisani kralj Srba i prvi legalno krunisani kralj među Južnim Slovenima. Prethodni južnoslovenski "kraljevi" su bili samozvani ili nepriznati od drugih država. Mihaila svojataju "Montenegrani" kao svog prvog kralja, iako tada još nije bilo ni države, ni nacije, pa čak ni pojma "Montenegro" ili "Crna Gora". Svojataju ga i Hrvati, jer je navodno vladao nekom izmišljenom "Crvenom Hrvatskom": Primorski Srbi su, ipak, imali prvu kraljevinu među Južnim Slovenima, iako to ni srpska istoriografija ne naglašava. Istina, ni to još nije bila država sa punim suverenitetom. Čitav prethodni tekst je bila samo priprema za najvažnije u ovoj temi, što tek slijedi.

Kada je Mihailo postao krunisani kralj, dao je sinu, kraljeviću Bodinu, na upravljanje župu Grbalj sa Budvom. Baš tako piše u starim izvorima, istraživačima dobro poznatim. Možda bi bilo ispravnije reći Budva sa Grbljem, jer je Grbalj skup 20 sela, a Budva je grad još od antičkog doba. Iz ovoga što piše u izvorima, Grbalj je u ono doba bio po nečemu značajniji od Budve, kao što je bio značajniji i od Kotora.

Istoričari zamjeraju Bodinu spletkarenja i neregularna proširivanja posjeda. Kao da je on u tome bio izuzetak? Takav je bio stil ponašanja srednjovjekovnih vladara (i ne samo njih) koji su uopšte imali značajnijih uspjeha. Kada je počeo širiti svoje posjede uz pomoć svojih prvih podanika (Grbljana i njihovih susjeda) koristio je pravo jačega. Kasnije je primjenjivao metode lukavijega. Imao ih je od koga naučiti. Bio je oženjen Jakvintom, lukavom Latinkom, kćerkom Arhiriza, istaknutog patricija iz Barija, vođe normanske stranke Apulije. Poslije normansko-vizantijske bitke kod Drača, koristeći oslabljenost Vizantije, Bodin je zagospodario čitavom proširenom Dukljom i Raškom. To je bila prilično prostrana srpska država, čiji embrion je bio Grbalj.

Carstvo Dušana Silnog četiri veka
temeljeno je upravo u Grblju

Bodin jeste uklanjao rivale, ali pojedince, a ne čitave narode. Bez mnogo krvi i nedužnih žrtava ostvarivao je ciljeve. Ko bi danas znao što je regularno i humano? Pravom jačega, lukavijega i nepoštenijega (da o humanosti i ne govorimo) uklanjaju se čitavi narodi. I to sa mnogo krvi i razaranja - u civilizaciji od koje bi se trebalo očekivati da bude na daleko višem nivou od one u Bodinovo doba.

Za kratko vrijeme, srpski kraljević Bodin, unuk slavnog vladara Stefana Vojislava, stvorio je Duklju (da ne govorimo o drugim posjedima) znatno prostraniju nego što je ikada bila kasnija Crna Gora. Upravo tada 1080 g. napušten je strani naziv "Duklja". Zamijenjen je srpskim nazivom "Zeta", koji je oz-načavao zemlju Primorskih Srba. Naredne 1081, godine umro je kralj Mihailo, Bodinov otac.

Nekrunisani kralj Srba

Po načelu semiorata, Mihaila je regularno naslijedio njegov brat Radoslav Vojislavljević, koji se po sposobnostima nije mnogo proslavio. On je vladao 16 godina, ali samo formalno, jer se onaj Bodin, prvo vođa Grbljana pa svih Srba, već 1082. g. pominje kao nekrunisani kralj Srba, koji je o svemu odlučivao. Tokom svoje 26 godina duge vladavine Bodin je, u zavisnosti od situacije, stupao u savez sa Vizantijom i okretao joj leđa. Zahvaljujući Jakvintinim vezama, održavao je dobre odnose sa Barijem i Rimom. Nije želio da zaostaje za drugima, pa je uspostavljao državne i duhovne institucije, kako zapadnjačke tako i istočnjačke. Za vrijeme njegove vladavine, Barska biskupija je (1089. g.) podignuta na rang nadbiskupije i mitropolije. Nadbiskup Dukljansko-barski postao je porimas srpski, nadležan za čitavu Srbiju. Manastir Arhangela Mihaila na Prevlačkom Svetilištu bio je tada važan istočnjački centar duhovnosti i prosvjetiteljstva. U Bodinovoj državi čak je i Benediktinski način monaškog života i djelovanja bio bliži pravoslavlju nego rimokatoličanstvu.
Uz ranije pomenute zemlje kojima je Bodin vladao, potrebno je pomenuti Travuniju, koju je pripojio Zeti smatrajući je zemljom svojih predaka, zatim čitavu Bosnu, a na jugu i Dračku oblast (današnja Albanija). Kako je to obavio bez mnogo krvi, znači da su mu se dobrovoljno priključivali Srbi. Praktično, on je bio prvi vladar koji je objedinio gotovo sve Srbe u jednu državu, počev (da to još jednom ponovimo) od onog prvog malog posjeda Grblja sa Budvom.

Bodinova srpska država nije bila nikome potčinjena. Imala je državne organe i hijerarhiju vlasti. Čuvala je granice i održavala međunarodne odnose. Otvarala je rudnike, razvijala trgovinu i saobraćaj (karavanski i pomorski). Kada su krstaši prolazili kroz Duklju (1096/97. g.) pod vođstvom grofa Rajmunda od Tuluza, sa njim se Bodin pobratimio da bi svoj narod spasio od pogroma koje su krstaši usput činjeli. Dok je Bodin živio, održavala se i napredovala je prva srpska država, pa nije pravo što mu srpska istoriografija nije dala mjesto koje mu pripada. Otiskuje ga od sebe drugima da ga oni svojataju.

Zapis Pavela Šafarika

Bodin je umro 1101.g. i sahranjen je u manastiru Sergija i Vakha u Primorju. Otud je kasnije doselio Dapko, rodonačelnik pola krtoljskih sela, pa oni i danas slave kao krsno ime Srđevdan. Dapko je prvo stigao na Prevlačko Svetilište i nastanio se na Brdištima u neposrednoj blizini. Tu je podigao i crkvu Svetih mučenika Sergija i Vakha, gdje je i danas groblje Svetog Srđa. Ubrzo poslije Bodinove smrti, prva srpska država se raspala na tri dijela: Primorska kraljevina (među srpskim državama pominju je uvijek na prvom mjestu), Raško županstvo i Bosanska banovina. Kraljevina je ostala samo Primorska Srbija. Od ove prvobitne i stare Srbije potrebno je razlikovati Srbiju koja je nastala tek osvajanjima Stefana Nemanje i njegovih nasljednika. Ovo su riječi koje je napisao (1843. g.) istaknuti istoričar i slavista, Slovak Pavel Josip Šafarik. Da se podsjetimo: Stefan Nemanja je 1166. g. postao veliki župan Raški. Tek nakon toga počelo je stvaranje srpske države, ali ne prve. Ako imamo pravo da osuđujemo socijalrea-lizam zato što je iz istoriografije brisao ono što je bilo ranije, imamo pravo na osudu i drugih sličnih postupaka.

U Grblju je rođeno mnogo istaknutih ličnosti o kojima se malo zna, jer nije bilo poželjno da se to zna. U Donjem Grblju je rođen i prof. dr Lazo M. Kostić, koji je napisao stotinak knjiga u prilog Srpstva. U jednoj od njih (1961. g.) zabilježio je za Grbalj, što je važilo od dubokih starina, kao i za vrijeme turske, mletačke i austrijske vladavine: To je bila najveća, najčistija i najkompaktnija srpska opština... Grbalj je kroz istoriju bio najbuntovniji, najpravoslavniji i najsrpskiji.

Kada sve ovo imamo u vidu postaje prirodno što je i najveći srpski velikan, car Lazar Grbljanović, ponikao baš u Grblju! Nažalost, ni to istoriografija ne priznaje, iako nema niti jednog čvrstog potkrepljenja suprotnih tvrdnji. Nema čak ni narodnih predanja, osim onih dobro očuvanih u kolektivnom sjećanju koja govore o grbaljskom porijeklu cara Lazara Grbljanovića.

Autor: Vasko Kostić