Hajduk Veljko je bio tanka i visoka struka, smeđe kose i vrlo mali brkova, duguljasti suvi obraza, široki usta i podugačka, malo pokučasta nosa; i nije mu moglo više bilo od 30 godina kad je poginuo.
Njegovo preveliko junaštvo Kara-Đorđija i Mladen ove pošljednje godine nijesu upotrebili kao što bi valjalo. Negotin, kao i svaki drugi grad, mogao bi mlogo manji junak, ali dobar urednik, čuvati bolje od njega; a on bi u polju pred odabranim konjicama vrijedio više nego iljade drugije. A osim toga, on je svagda potrebovao starješinu da mu kaže šta će činiti; to je on sam priznavao i još je kazivao da bi od sviju srpski starješina s kojima je vojevao najvolio slušati Vujicu i kneza Miloja Teodorovića (a za Mladena je javno govorio da on nije za vojsku, i da Srbi moraju biti i nadbijeni i nesrećni đe god on zapovijeda i upravlja). Kao što mlogi veliki ljudi poznaju svoju vrijednost, tako je i Veljko svoju poznavao i često se srdio što đekoje male vojvodice, koje su svoja vojvodstva manjom rabrošću ili novcima i s lažama dobili (kao npr. Džoda Vražogrnački, Jova Porečki, Živko Kladovski, Milisav Zaječarski), imaju ime i čest kao i on; i često bi govorio:
"Da bog da da se Srbi ne umire s Turcima dok sam gođ je živ, jer kako Turci udare, odma mene stanu malo odlikovati odovi kokošara; a da se umiri s Turcima, onda bi mi i žene sudile; a kad je umrem, da im bog da mir, pa nikad više rata da nemaju."
Istina da se Crni Đorđije gotovo više bojao njega nego on Crnog Đorđija, ali je slušao zapovijesti dosta dobro, osobito kako se bio preselio u Negotin. Bio je pravi ajduk i tim se imenom dičio i ponosio do svoje smrti. Kao pravi junak, i đe je valjalo, nije umio lagati. Koliko je na novce i na ostali svaki plijen bio lakom na vojsci, toliko za te stvari nije mario kad i je imao, nego i je štedro poklanjao drugima, pa i to ne samo svojim vojnicima nego i drugome svakome:
"Kad u mene, veli, ima, kome gođ treba, neka dođe da mu dam, ali kad u mene nestane, ja ću oteti u koga gođ znam da ima."
Ruse je neiskazano ljubio i mloge je običaje od nji poprimao, npr. s astala jesti, kosu strići, maramu oko vrata nositi, punč piti; mrsiti, karte igrati itd. On je o ruskoj nepobjedivosti toliko bio uvjeren da nikako nije mogao vjerovati da su Francuzi došli u Moskvu, niti mu je ko smio to pomenuti dok se gođ nijesu natrag vratili.
Veljko se ženio dvaputa, ili, upravo reći, imao je dvije žene. S prvom je ženom iznajprije živio dosta lijepo, a poslije se zavade što mu ona nije ćela da služi momaka kad zimi dođe s njim s vojske.
"To su moja braća, s kojom sam dobio čest i slavu i sve što imam; zato ti nji moraš služiti i poštovati kao i mene; ako li nećeš, ja ću te oćerati pa uzeta drugu ženu."
Potom, 1809. godine, kad Turci dođu na Moravu, žena se ta njegova doseli iz Jagodine u Biograd, i onđe ostane, kad on uteče u Poreč. U Poreču nađe jednu lijepu đevojčicu, po imenu Stanu, koja je iz Krajine, iz sela Sikola, bila pristala za bećarima. Omiljevši mu odma, odmami je u svoj konak, kao da mu sluša grspođu, i više je ne pusti od sebe, nego je preobuče u varoške aljine i stane živiti s njom kao sa ženom. Kad njegova žena u Biogradu čuje da se on već gotovo oženio, onda se stane spremati da dođe k njemu u Poreč; no on joj odma poruči da će je baciti u Dunavo ako dođe. A kad se te jeseni sastane i pomiri s Kara-Đorđijem, on dade vladici iljadu groša, a toliko Kara-Đorđijinim pisarima, te mu dopuste da se vjenča sa Stanom; i tako se oženi po drugi put, a onoj prvoj ženi pokloni kuću i još kojekaki miljkova u Jagodini, te je poslije tamo živela. No on, kao i drugi mlogi slavni vojnici, ljubeći više ženski rod nego svoju ženu, nije ni Stani vjeran ostao; pa ne samo što je griješio s drugima, nego se i ovoj prvoj ženi, koju je već jedanput ostavio, opet navraćao, te je 1812. godine i dijete rodila. U zbjegu niže Pančeva sastanu se Stana i Marija (prva žena) pa Marija kaže Stani:
"Kamo kurvo, moj muž? Ti si moga muža pojela."
A Stana veli:
"Idi, drugo, bog s tobom! Nemoj mi na jade pristajati; dosta je i moj i tvoj, a sad ga nema ni meni ni tebi."
Stanu je poslije u Banatu prosio nekakav bogat trgovac, no ona nije ćela poći: "Ja sam, veli bila za junakom i, ako se još jedanput uzudajem, opet ću se udati za junaka."
I zaista održi riječ: uda se za arnautskoga kapetana Jorgaća, koji je 1821. godine u Karavlaškoj dokazao da je bio vrijedan uzeti ženu Ajduk-Veljkovu.
Zapis Vuka Karadžića
