"Otvori mi, belo Lenče", "Dimitrijo, sine Mitre", "Petlovi poje", "Dude, belo Dude", "Gvozdeno kreveče", "Kito, 'ćerko, koj čuka na portu", "Stanika mi bolna legnala"... Tople melodije starogradskih vranjskih pesama u svom napevu, stihu i svakoj svojoj noti nose istinite događaje i ličnosti opjevane u njima. U vranjskoj čaršiji se otuda i danas dok se pjesma kao med topi u ustima i klizi niz grlo i razleže se gradskim ulicama, ili se u kafanama, svadbama i veseljima lepi za dušu i srce, mogu čuti priče i legende o njihovom trajanju i nastanku. Ni jedno veselje od proševine, češljanke, svadbe, krštenja, strižbe ili rođendana u Vranju ne može da počne bez pesme "Otvori mi, belo Lenče". Kao po komandi, od nje ruke same polete u vis, srce zatreperi i sa njom započinje "bašaleske" i igra bez kraja, do zadnjeg daha, zore i svitanja, i prvog pojanja petlova.
O nastajanju čuvenih vranjskih starogradskih pesama u gradu pod Pržarom postoje mnogi pisani tragovi, ali priče i predanja koja se i danas mogu čuti od starijih žitelja. Prof. dr Momčilo Zlatanović o mnogima je u svojim djelima do detalja sve zabeležio.
Tako je "Belo Lenče", Jelena Stamenković, rođena u Gornjoj čaršiji, nadomak kafane "Belo jagnje" kao lijepa, zgodna i otmena bila inspiracija narodnom pjevaču. Za Kostu Stošića udala se 1898. godine, kada joj je bila 21 godina, te se konstatuje da je rođena 1877. godine. Do 1903. je živjela u Vranju, a onda se sa mužem, koji je bio tramvajski radnik, odselila u Beograd. Tamo su živjeli i školovali djecu. Poginula je 6. aprila 1941. prilikom bombardovanja Beograda. "Jelena je u Beogradu umrla, ali je daleko za njom ostala njena ljubavna i nježna pjesma "Otvori mi, belo Lenče" koja je dolazila do izražaja, tek u kolu kad truba zasvira, a kolovođa polako, meraklijski, nogu pred nogu, poveo kolo i zapjeva tu pjesmu", stoji zapisano o ovoj pjesmi, objašnjavajući Jeleninu (Lenečetovu) veliku ljubav prema Miletu Tasiću na čijem spomeniku, a umro je i sahranjen u Vranju 1960. godine, piše, "Mile Pile".
Strasno su se i doživotno voljeli "Belo Lenče" i "Mile Pile". Mile je vrlo često jašući "Belca" prolazio pored Jelenine kuće u Gornjoj čaršiji i odlazio da obiđe svoje imanje. Nju, čuvenu po bijeloj ubavinji i dobroti, viđao je na kapidžiku. I pored toga što su joj otac i mati zabranjivali da često izlazi na sokak, buknula je ljubav i za nju je ubrzo saznalo cijelo Vranje, te su oboje "metnuti u pjesmu". Uprkos svemu, Lenče su udali za drugog, a Mile Pile se oženio drugom ženom, Lenče je, kažu, žarko željelo da bar svog sina oženi Miletovom kćeri. Međutim, vječito ljubomorna Miletova supruga Ljubice nije dozvoljavala pravdajući sa "neću za njojnog sina da davam ćerku. Da se ja ljubim sas Belo Lenče".
Uzalud je Mile vodio Ljubicu na zabave i veselje, i ugađao joj, čim bi odjeknula pjesma "Otvori mi, belo Lenče", Ljubica je ljutita i ljubomorna hvatala muža za ruku i odlazili su kući.
Veoma je dramatična i zanimljiva fabula i nastanak pesme "Dimitrijo, sine Mitre". Spjevala ju je Stana Avramović Karaminga još 1919. godine. Sve do svoje smrti, a na sahranu su kovčeg pratili skoro svi vranjski svirači svirajući tu pjesmu, 1969. godine pjevala ju je i mijenjala u nekoliko verzija i na kraju priznala: "Sve nesam rekla, sve i neje za pesmu".
Inače, Dimitrije je sestrić Tome, oca Stane Avramović i njen brat od tetke. Oženio se devojkom Stanom za koju se govorilo da od Vranja do Niša nema takve ubavinje. Međutim, nijesu imali djece, a svekrva Bosa je bila sve zajedljivija, pa bi sinu, kad je polazio u crkvu dovikivala bolno i uvredljivo: "Ajde, sine, ajde pa i dete povedi!". Dimitrije je počeo da se mijenja te je Stani govorio: "Badava, Stano, tvoja ubavinja, kad nesi rodila muško, ili žensko. Svi se kunev u deca, a ja u tebe!"
Takav pritisak Stana nije mogla da izdrži pa je riješila da se objesi, ali Toma Karaminga udesi da ostane trudna sa drugim čovjekom. U 40. godini Stana umire na porođaju. Sedam dana kasnije, svom sestriću, utučenom Dimitriju Toma otkrije istinu. Za vrijeme održavanja vjerskog obreda Dimitrija se pištoljem ubija na Staninom grobu. Tri dana poslije sinovljeve smrti umire i Bosa. Poslije izvjesnog vremena naprsno umire i Toma Karaminga. O višestrukoj tragediji se godinama pričalo, a od nje je nastala i jedna od najboljih i najljepših vranjskih pjesama.
Takođe je veoma uzbudljiv i nastanak pesme o lijepoj Coni. Do današnjih dana ništa nije izgubila od svoje ljepote iako je spjevana prije više od 120 godina.
Cona je bila jedna od onih ljepotica o kojima pričaju generacije, sa svojim siromašnim roditeljima živjela je u Sarajini nadomak Vranja. Njena ljepota koja je uznemiravala sve djelovala je magično i začaravajuće, kao u nekoj istočnjačkoj bajci. Dok se vraćala sa testijama punim vode 1878. godine, ugrabili su je nepoznati mladići. Ispostavilo se da su to uradili momci moćne familije Džaferovi iz Novog sela. Poslije mnogo priča i nagađanja o njenoj sudbini prepoznali su je trgovci, koji su trgovali sa Džaferovima.
Skovan je plan pa su se sa Conom dogovorili da u noći za vrijeme svadbenog veselja, koje se pri premalo u tom planinskom selu, oni zapjevaju: "Kuća pade mori Cone, begaj da begamo" i da ona jurne u tom pravcu, a oni je spase. Cona je mnogo godina poslije toga pričala kako je to bio prvi stih pjesme o njenoj otmici i povratku.
Nakon svega što se dogodilo, njena rodbina nije smjela da čuva Conu u Vranju, već je skrivala po okolini. Ubrzo se srećno udala u Leskovcu doživjevši duboku starost. Negdje prije Drugog svjetskog rata stradala je pod točkovima fijakera. Inače, Cona je stalno dolazila u svoje rodno mjesto i pričala o svojoj otmici i oslobađanju.
Autentične, "sa imenom i prezimenom i adresom" sve ove pjesme predstavljaju pravi dragulj Vranja i juga Srbije, zbog toga se vole i pamte i svako ko sazna sudbinu njihovog nastajanja večno ih "uvrsti u svoj repertoar".
Autor:Aleksandar Valčić
