Tekstopisac i kompozitor Dragiša Nedović, rođen je 20. jula 1916. godine u Kragujevcu, gde je živeo i radio sve do svoje smrti, 31. januara 1966. godine. Počeo je da stvara još kao dete, čim je naučio da piše. Njegovi roditelji, otac Andrija i majka Gina, imali su devetoro dece — pet sinova i četiri ćerke, ali su dva sina i jedna ćerka umrli vrlo rano. Tri ćerke Verka, Nada i Milica bile su udate u Beogradu, gde su živele sa svojim porodicama sve do kraja života. Sahranjene su u Beogradu u svojim porodičnim grobnicama. Tri sina Dragiša, Dragoljub i Lazar, ostali su u Kragujevcu. Tu su živeli, radili, umrli i sva trojica su sahranjena u zajedničkoj porodičnoj grobnici na gradskom groblju u Kragujevcu. Karakteristično je da su svi umrli relativno mladi i da niko od njih nije doživeo duboku starost.
Dragišini roditelji su bili slabijeg imovnog stanja, pa je on, sa navršenih 16 godina, odlučio 1932. godine da krene pešice iz Kragujevca na put, da bi, kako je on govorio, "narod čuo njegovu muziku", noseći sa sobom "samo jednu staru, skršenu gitaru". Putujući kroz Srbiju, nastaju njegove pesme: "Teško mi je Šumadiju ostaviti", "To je moja Šumadija", "Siromah sam druže" i druge. Ova poslednja je, na neki način, autobiografska i odslikava njegov životni put. Narod sa oduševljenjem prihvata nove pesme. Put ga vodi dalje u Bosnu, gde počinje da piše bosanske sevdalinke i tu nastaju njegove pesme trajne vrednosti, kao što su: "U lijepom starom gradu Višegradu", "Iz Bosne se jedna pesma čuje", "Prođoh Bosnom kroz gradove", "Bosanske me pesme zaniješe" i brojne druge, a narod, na ovim prostorima, sa velikim žarom prihvata nov Dragišin stil. Posle dužeg boravka u Bosni, po varošicama i gradovima, Dragiša nastavlja putovanje i stiže u Dalmaciju, gde sada, inspirisan novim motivima — morem, brodovima i lepim primorkama, odmah počinje sa pisanjem i komponovanjem, pa tu nastaju nova dela: "O lipa ti neznanko", "Kad si bila mala Mare", "O brodiću beli", koje Dalmatinci prihvataju sa velikim oduševljenjem.
Naime, ove pesme brzo pronalaze svoje mesto u muzici toga vremena i ubrzo postaju "izvorne", "kultne", što je bio osnovni razlog nepoznavanja i nepriznavanja autorstva ovih pesama. Ništa bolja situacija nije bila ni u drugim krajevima bivše Jugoslavije, a posebno u Srbiji, gde su mnoge pesme, zbog svoje lepote i vrednosti i opšteg prihvatanja, smatrane "narodnim" pesmama, čiji autor nije poznat. Time je Nedoviću bilo uskraćeno njegovo autorsko pravo na svojim pesmama.
Posle više godina, Dragiša se vraća u Srbiju i nastavlja sa pisanjem, sada sa velikim životnim i umetničkim iskustvom. On je bio čovek inspiracije. U određenom trenutku nalazio je motive za pisanje pesama, pa je reči, koje su tada navirale, zapisivao gde, kada i na čemu je to mogao: sam ili u društvu, u kući ili kafani, ujutru ili uveče, na izletu sa porodicom ili prijateljima i kolegama, na kovertama od pisama ili običnim papirićima, na nekom kartonu koji se tu zatekao i slično. A posle je sve to ponovo prepisivao, menjao, ulepšavao, pravio nove verzije i dovodio do savršenstva. Bio je pun mašte i novih ideja.
Dolazi rat, okupacija, a Dragiša sa velikim brojem Kragujevčana biva izveden na streljanje 21. oktobra 1941. godine. Međutim, kada je došao red na njegovu grupu, on, kao već poznati pisac, biva izdvojen i deportovan u Nemačku u Dormagen, gde kao zarobljenik provodi 4 godine. Kada se vratio iz zarobljeništva, u svoj rodni grad Kragujevac, biva razočaran, jer saznaje da je veliki deo njegovih tekstova uništen. No, to ga ne obeshrabruje, već sa još većim žarom nastavlja da piše i komponuje. Pojavljuju se i drugi kompozitori sa sličnim stilom, Dragiša stupa u kontakt sa njima, a kao rezultat njihove saradnje jeste osnivanje Prvog udruženja kompozitora i pisaca pesama i igara sa narodnim motivima.
Međutim, sudbina počinje da se poigrava sa Dragišom i on 1950. godine oboljeva od tuberkuloze, pa nastaje njegova tužna pesma "Pluća su mi bolna, zdravlja više nemam", koja ubrzo biva zabranjena za javno izvođenje, s obzirom da je, u to vreme, veliki broj mladih ljudi oboljevao od ove opake bolesti, pa je ova pesma izazvala nekoliko samoubistava. Naime, tada, za tuberkulozu nije bilo leka, sve do pronalaska penicilina, pa zahvaljujući tome Dragiša biva spašen, ali ne zadugo. Godine 1959. postaje srčani bolesnik. Sada zna da je tu blizu kraj i kreće da piše velikom žestinom, pa nastaju pesme: "O mom životu", "Zašto pesme pevam", "Pesma harmonici" i druge.
U zimu, 31. januara 1966. godine prestalo je da kuca njegovo srce. Umro je od infarkta srca, u svom rodnom Kragujevcu.
Skroman, nenametljiv i pomalo zatvoren, Dragiša Nedović, koga je život, kao što smo videli, zaista nemilosrdno šibao, skoro nikad nije govorio o svojim životnim teškoćama i problemima. Tada bi bežao u carstvo svojih pesama, tako da nam je u njima ostavio, bezmalo, celu svoju biografiju. Zla sudbina ga je pratila od rođenja, pa sve do smrti. Jedino dobro koje je mu je u svom kratkom životu priroda podarila — bila je pesma, odnosno neizmerni pesnički talenat. Iza sebe je ostavio neistraženu zaostavštinu ogromnog značaja i veliki broj pesama koje se pevaju i dan danas, kao izvorna, narodna i starogradska muzika i pevaće se dok postoji i poslednji Srbin.
Dragišina zaostavština, iako još uvek nesređena, predstavlja neizmerno blago, a pesme koje je napisao su za sva vremena i sve generacije. On je kroz svaku pesmu opisao ljubav, nostalgiju i razne događaje iz svog kratkog, ali burnog života. Samouk na gitari, muzički neobrazovan, neškolovan, napisao je ogroman broj pesama. Sve ove pesme predstavljaju njegovu biografiju. Veliki broj njegovih pesama je nestao, izgubljen, pokraden ili uništen.
Stvaralački opus ovog Kragujevčanina je mnogo bogatiji nego što se zna. Naime, ne zna se tačno da li je Dragiša Nedović autor 400, 500 ili možda kako njegovi savremenici tvrde i čitavih 800 pesama. Nadamo se da ćemo i to uskoro saznati, a udruženje estradnih umetnika i izvođača Šumadije "Kragujevac — koncert", zalagaće se za zaštitu svih njegovih autorskih dela, i davanja odgovarajuće novčane naknade njegovim naslednicima. Poseban akcenat staviće se na zaštitu Nedovićevih dela od šunda i kombinacije njegovih divnih tekstova i osrednjih aranžmana. Na sve načine ćemo se truditi da sprečimo primenu istočnjačke muzike i melosa, koji su strani našoj muzici, sa željom da se sačuva umetničko blago Dragiše Nedovića i da se ispravi nepravda prema ovom veoma plodnom i izuzetno darovitom, autoru. Prvi koraci da ovaj veliki umetnik ne bude zaboravljen učinjeni su 30. jula 1999. godine. Za poštovaoce Dragiše Nedovića, navodimo samo neke najpoznatije pesme, koje su, do nedavno, smatrane narodnim:
"U lijepom starom gradu Višegradu", "Tekla reka Lepenica", "Krca, krca nova kola", "Smederevo, grade od starina", "Kome šumiš, oj Moravo", "Negde u daljini pogled mi se gubi", "Na Moravi vodenica stara", "Karanfil se na put sprema", "Šumadijo rodni kraju", "Kosio sam seno, dole kraj Morave", "Grošnica", "Bašto moja, puna li si cveća", "Siromah sam druže", "Harmoniko moja, suzom nakvašena", "Ajd' d' idemo Rado", "Jesen prođe, ja se ne oženi'", "Jutros mi je ruža procvetala", "Lepe li su nano, Gružanke devojke", "Stani, stani Ibar vodo", "Obraše se vinogradi", "Prođoh Bosnom, kroz gradove", "Pluća su mi bolna", "Stade se cveće rosom kititi", "Ja posadih jednu ružu belu", "Ja ne žalim oči svoje", "Ništa lepše od naše seljanke", "Lepo ti je biti čobanica", "Zasviraj mi, stara frulo", "Pesma harmonici", "Ako pitaš srce moje", "Tanko, Tanko Tankosava", "Vidiš majko ono gore selo", "Dragobraćo", "Ima jedno selo Beloševac", "Korićani (Sretoh Danu kraj vajata)", "Teci teci hladna Jesenice", "Tebi moja Šumadijo", "Što da žalim mladost svoju" i mnogo, mnogo drugih.
U razgovoru sa brojnim sagovornicima, koji su bili savremenici i bliski saradnici Dragiše Nedovića, dobio sam uveravanja da je on autor i pesme "Tekla reka Lepenica". Sam Aleksandar, Dragišin sin, nije mogao pouzdano da kaže nešto više o ovoj pesmi, ali mi je rekao da su mnogi njegovi prijatelji tvrdili da je ova pesma, upravo, Dragišina. Međutim, ona nije pravno zaštićena, niti je on u zaostavštini posedovao njen notni materijal. Ali, ako se pažljivije sagleda Nedovićevo stvaralaštvo, onda se može uočiti da je i ova pesma njegova i da je doživela sudbinu nekih drugih pesama koje nije pravno zaštitio.
Naime, sam Nedović je imao mnogo motiva za pisanje, ali je veliki broj pesama posvetio rekama. Možemo slobodno reći da je on bio opsednut njima. Do takvog zaključka se dolazi kada se navede samo nekoliko njegovih najpoznatijih pesama: "Stani, stani Ibar vodo", "Na Moravi vodenica stara", "Kosio sam seno dole kraj Morave", "Pokraj Ibra, mala varošica", "Kome šumiš, oj Moravo", "Igra kolo kraj Nišave", "Zarudela zora na Moravi", "Beograde, grade na Dunavu", "Odrast'o sam dole, kraj same Morave", "Teci, teci hladna Jesenice" i mnoge druge. Otuda bi nelogično bilo da Dragiša nije posvetio pesmu reci koja protiče kroz njegov rodni Kragujevac, kako je on govorio, "grad, gde je kao dete čuo prvu pesmu i u kome je počeo pisanje i komponovanje pesama". Poseban detalj, koji ukazuje da je ovo Dragišina pesma jeste stih u samoj pesmi, koji glasi:
"Tu mi Rada,
tu mi, tu mi Rada, platno beli"
Naime, mnogi Nedovićevi saradnici i prijatelji tvrdili su da su ovi stihovi pili posvećeni njegovoj ćerki Radi (Radoslavi), rođenoj 1951. godine, prema kojoj je on gajio neizmernu ljubav i koja je, takođe, bila veoma muzikalna. Imala je predivan glas i osvajala je nagrade na brojnim takmičenjima. Oni tvrde, da je i pesma "Ajd' d' idemo Rado", takođe, posvećena istoj osobi. O tome posebno mogu da posvedoče inženjer Dragan Gavrilović, koji je zajedno sa Dragišom bio član Kulturno-umetničkog društva "Svetozar Marković" i koji je Dragišu pratio na harmonici, notirajući njegove tekstove i melodije. On kaže da je pesma "Tekla reka Lepenica" nastala u nekoj verziji pre Drugog svetskog rata, da je ova konačna, snimljena verzija pevana u Kragujevcu, mnogo godina pre svog objavljivanja, a da sama melodija, tekst i ritam ukazuju, nedvosmisleno, da je pesma Dragišina. Međutim, Dragiša nikada nije govorio o ovoj pesmi, iako je to bila "himna" koja je zaživela u narodu. "Nikada nismo ni pitali Dragišu, da li je on njen autor, ali ja znam da on sigurno to jeste" — kaže inženjer Dragan Gavrilović - Gane.
Ove Ganetove reči, potvrđuje i Rade Bajić, jedan od legendarnih pevača naše muzike, koji se, upravo, proslavio sa Nedovićevim hitovima: "Ti me spremaš, mila majko" i "Odrast'o sam dole, kraj same Morave". U razgovoru sa njim, dobio sam uveravanje, da je to Nedovićeva pesma i da to znaju svi stariji muzičari. "Tu nema nikakve dileme" — kaže Bajić.
U manje poznate pesme, koje su nastale kao rezultat Nedovićevog putovanja širom nekadašnje Jugoslavije, spadaju: "Split", "Bilo je to na moru", "U Opatiji", "Korčula", "Jadrane plavi", "Dubrovnik", "Na Jadranu", "Na Hvaru", "Kraj Kaštela", "Na Rabu", "Nad Mostarom kiša lije", "Pevaj Bosno", "Na obali Drine", "Nad Rovinjem", "U mom gradu Sarajevu", "Magdo mori, Magdaleno", "I otidoh", "Jano mori", "Kad si bila mala Mare", "O lipa ti neznanko", "Iz Bosne se jedna pesma čuje" i mnoge druge, za koje će se, tek čuti.
Kao što se iz navedenog, suviše kratkog, spiska nekoliko najlepših Dragišinih pesama može videti, on je bio svestran i svojevrstan umetnik. U njegovom stvaralaštvu zastupljeni su brojni melosi: srpske narodne pesme opšteg karaktera, srpske narodne pesme sa specifičnim šumadijskim melosom, tzv. šumadijske pesme, dalmatinske i bosanke pesme, romanse, gradske pesme i šlageri. Međutim, pored ovih pesama, on je pisao i balade, umetničku poeziju, poeme i drugo, ali, s obzirom da ga je iznenadna smrt prekinula u poslu oko sređivanja njegovog stvaralačkog opusa, Dragiša Nedović je iza sebe ostavio stotine svojih pesama bez potpune, a neke i bez bilo kakve evidencije. Dobivši prve honorare od snimljenih ploča sa pesmama komponovanim na njegove tekstove, Dragiša je započeo pripreme na sređivanju svojih pesama po vrstama i vremenu nastanka, što bi mu olakšalo i omogućilo izdavanje pesmarica i snimanje novih ploča, ali ga je, prerana smrt, sprečila u tome. Zbog toga je potreban veoma dug stručan i strpljiv rad na istraživanju i sređivanju njegove umetničke zaostavštine. Njegovi savremenici tvrde da je bilo slučajeva prisvajanja njegovih pesama, prekrajanja tekstova i nepriznavanja autorstva na pojedinim delima. Otuda je bio veoma nepoverljiv prema ljudima, pa je svoje pesme i melodije zapisivao, ne na papiru, nego, u svojoj glavi. Tako je i veliki broj nepoznatih pesama, "jednog od najplodnijih stvaralaca naše narodne muzike", otišao sa njim u grob.
Njegovo ime je, od tada, pa sve do izlaska feljtona o njemu u "Glasu javnosti", uglavnom, bilo prekriveno velom zaborava. Kako je rekao autor ovog feljtona, novinar Dragan Alempijević: "Pored nacionalnog ravnodušja, pokazalo se da je bilo i ljudi koji su želeli da Nedović ode u zaborav, jer su još pre 27 godina prećutali veliku istinu o narodnom pesniku. Njegove pesme to jednostavno nisu dozvolile".
Autor: Prof. dr Dragan Bataveljić | DRAGIŠA NEDOVIĆ — ŽIVOT I DELO
